Događaj - Izvršenje puča - Sedamdesetogodišnjica 27. marta 1941. - Izvodi iz memoara generala Borivoja Mirkovića

Ekskluzivno: Otvoren arhiv organizatora 27. marta

PRESS, 27.3.2011.
PIŠE: Miodrag Janković

Na 70. godišinjicu 27-martovskog puča, Pressmagazin ekskluzivno objavljuje izvode iz memoara generala Borivoja Mirkovića, čoveka koji je želeo da bude upamćen kao dobrotvor srpskog naroda, ali je gurnuo taj narod u najkrvaviji sukob u istoriji.


Narodni ustanak ili "podmazana pobuna"
U izveštajima engleskih agenata tačno se vidi ko je "pomogao"
da se ostvare planovi saveznika

Sedamdeset godina posle kobnog 27. marta 1941. godine, dostupan je, napokon, lični arhiv jednog od glavnih pučista - vazduhoplovnog brigadnog generala kraljevske jugoslovenske vojske Borivoja Mirkovića.

Čitavih pola veka i više, 27. mart su objašnjavali samo pobednici, istoričari Josipa Broza, kojima je on lično trasirao put svojim tumačenjem istorije.

- Preokret od 27. marta nije bio stvar pojedinaca, stvar male grupe, nego stvar čitavog naroda - rekao je drug Tito. - Inače se ne bi moglo izvršiti ono što je izvršeno. Pojedinci su učinili ono što je htjela masa, što je htio narod. Dvadeset sedmi mart 1941. godine bio je bojni zov pod oružje, na odbranu ove zemlje...

Na osnovu verodostojnih dokumenata, danas možemo da kažemo da se ova Brozova varijanta istorije pokazala kao netačna.

Već izvesno vreme raspolažemo dokumentima koji potiču iz tajne arhive engleskog Ministarstva spoljnih poslova; reč je o izveštajima britanskih agenata sekcije za specijalne operacije na Balkanu (SOE) koji su bili upućeni predsedniku engleske vlade Vinstonu Čerčilu. To su izveštaji Hjua Daltona, Džordža Tejlora, Aleksandra Glena, Bila Bejlija, Toma Mastersona i Trevora Glenvila.

Iz ovih dokumenata dobija se tačna slika: Englezi su platili puč. Dalton, u izveštaju od 28. marta 1941, kaže:

- Od kako sam preuzeo SOE u Jugoslaviji potrošili smo najmanje 100.000 funti sterlinga. Novac je, uglavnom, otišao na finansiranje Zemljoradničke stranke i ostale vidove podmićivanja, uključujući i nagrade za povremene manje sabotaže. Uspeli smo da obrazujemo i rezervni fond od 16 miliona dinara koji bi se koristio u slučaju da uputnice iz Londona ne mogu da budu dostavljene. Mislim da smo dobili dobru protivvrednost za uloženi novac.

I ne samo to. Evo šta kaže Glenvil (izveštaj od 27. septembra iste godine):

- Što se tiče pitanja učešća službe SOE u izvođenju puča, smatram da bi bilo fer istaći da su Mirković i Knežević radili spontano i nezavisno, ali da je, pošteno govoreći, i naša zasluga za takvo raspoloženje u narodu, zahvaljujući kome je i stvorena nova Vlada. U stvari, ovo je i rezultat našeg osamnaestomesečnog mukotrpnog rada.


"Sloboda" predvodi narod
Obaranje pakta donelo je krvave posledice Beogradu i Srbiji

Posle ovih navoda lako se može razumeti da je Broz podmetnuo lažnu verziju. Iz izveštaja engleskih agenata tačno se vidi ko je od Srba bio plaćen i ko je „pomogao" da se ostvare engleski planovi. Dakle, Englezi nisu potplatili ceo narod, već samo određene ljude. Ali sa malo novca uspelo im je da izazovu veliku nesreću „čitavog naroda".

U knjizi „Knez Pavle - istina o 27. martu" precizno je opisan ceo puč i to na osnovu svih raspoloživih dokumenata; posebno treba istaći da su autori imali uvid u lični arhiv kneza Pavla, koji je bio pod embargom i čuva se na univerzitetu Kolumbija u SAD.

Kako bi se dobila još celovitija slika ove velike srpske drame, potrebno je bilo sakupiti sve raspoložive tekstove koje su napisali sami pučisti. Antologija je posvećena srpskim antiherojima. Spisi Borivoja Mirkovića su do danas bili nepoznati istoričarima. Iz svega što je ostavio (a to nije mali fond) izranja tragična ličnost ovog generala koji je glavni organizator i izvršilac puča od 27. marta 1941. godine.

On nije primio novac od Engleza za svoje (ne)delo. On je nesreću izazvao iz ličnih razloga koje je on sam opisao u antologijskom pismu Dragiši Cvetkoviću od 18. aprila 1948. godine (vidi okvir). Svoj život je okončao u emigraciji u Londonu kao siromah, prikupljajući dokumenta koja ga opravdavaju u „Kairskoj aferi".

Iz ove antologije Pressmagazin ekskluzivno objavljuje nekoliko njegovih dokumenta. Za početak, njegov memoarski spis iz decembra 1941. u Kairu:

„Još prvih dana posle oslobođenja 1918. godine osetilo se da se stvorilo takvo državno uređenje, kako to nisu zahtevali ni državni ni narodni interesi.

Osetilo se da ne postoji jedna moćna i snažna vlast, odnosno jedna snažna ideja, za čije se ostvarenje tražila izvanredno jaka snaga s velikim političkim razumevanjem.

Sve ovo razapinjalo mi je dušu i spremalo u meni revolucionarnog osvetnika, koji je godinama i godinama zvonio korneviljskim zvonima i pozivao pošteni i svesni narod na uzbunu i na odmazdu.

Otprilike pre pet godina, kada sam već stigao do jednog položaja s koga sam obimnije mogao da radim na prikupljanju svih pozitivnih snaga, pravih i istinskih rodoljuba, stvorio sam odluku da oborim jednom zauvek sramne režime zabušanata, marodera i vagabundi, koji su posle ujedinjenja pristizali jedan za drugim, smenjivali se i spremali narodnu propast.

Sistematski sam radio da prvo duhovno pripremim i prikupim sve mlađe ljude s kojima sam sarađivao u svom službenom životu i to ne samo među svojim vazduhoplovnim oficirima, već i u celom beogradskom garnizonu.

U toj pripremi koristio sam svaki momenat da sondiram mišljenje svojih mlađih saradnika i posle diskusije o prilikama u zemlji i o našoj neminovnoj nacionalnoj propasti; većina od njih odlazili su sa suzama u očima i s rečima:

- Pa šta čekamo?"

Borivoje Mirković je još 1918. godine shvatio da je Jugoslavija - promašaj. I on postaje, kako sam kaže, „revolucionarni osvetnik"!

On se sprema da spasava narod od propasti i već sebe vidi kao „izabranika NEBA". Pa kaže:

„To je bila ta moja osnovna priprema kod mlađih ljudi. O većini naših političkih ljudi imao sam veoma loše mišljenje, a o samom knezu namesniku i njegovim sposobnostima, naročito u vođenju uprave zemlje, možda i najgore."

Kao da smo u Šekspirovom „Hamletu". I Mirković nastavlja:

„Da bi zaista moglo doći do jednog stvarnog narodnog oslobođenja od svega zla što je kao neka neman pritiskivala narodni život, bilo je potrebno prvo uzeti vlast u Beogradu silom, oboriti režim i dovesti nove ljude, koji će stvoriti i ostvariti jedan novi, bolji i sigurniji poredak u zemlji.

Duhovno sam sve pripremio. Bila je potrebna samo jedna zapovest i sve bi bilo izvršeno takoreći u magnovenju.

Moje familijarne nezgode sprečile su me u tome, jer sam očekujući poboljšanje u porodičnom životu propustio momenat da ostvarim moju već utvrđenu zamisao. (Tih dana moja žena, teško bolesna, umirala je u bolnici, a malo dete ostalo kod kuće bez ikakve nege i nadzora).

Da sam još tada izvršio udar narodnog oslobođenja, ratni događaji iz 1941. godine ne bi nas zatekli ovako nepripremljene. Sve ono što je vuklo zemlju u blato desetinu godina trebalo je, po mojoj zamisli, da se utopi u krvi, bespoštedno i do poslednjeg krivca, pa makar to išlo i do miliona."

Mirković je i pored svih teškoća na koje je nailazio, smelo išao ka svom cilju:

„Nemajući saradnike na višim položajima, morao sam da odugovlačim, hteo - ne hteo. Jedina moja nada i snaga na koju sam sigurno mogao da računam, bili su mlađi oficiri.

U neprekidnom usavršavanju ovih priprema zatekli su me događaji potpisivanja Pakta drugom polovinom marta 1941. godine.

Još na nekoliko dana pre potpisivanja Pakta sve je bilo spremljeno, samo se čekao dan koji će biti najpogodniji za izvršenje udara."

Mirković stalno osluškuje „glas naroda" i čuje šta narod „misli", pa je iz svega zaključio da je „narod zreo za pobunu":

„Kada je 25. marta potpisan Pakt, pala je kocka.

Potpisivanje Pakta u Beču, stvorilo je u meni odluku da oborim truli i narodu nametnut režim Dragiše Cvetkovića, zajedno sa knezom-izdajnikom i njegova „dva prisutna građana" (dva ostala namesnika)."

„Revolucionarni osvetnik" konsultuje i generala Simovića, koji je „u načelu" stvar prihvatio, ali mu je rekao da se mora još sačekati.

„Ja sam zapravo i čekao. Sada sam čekao da se dva potpisnika Bečkog pakta vrate u Beograd, jer sam smatrao da u slučaju njihovog ostanka u Nemačkoj, oni bi mogli da se vrate na čelo nemačkih bataljona i da, u ulozi jugoslovenskih Haha, ponovo formiraju neku vladu.

26. marta izjutra obavešten sam da su se ova dvojica vratili u Beograd.

Baš toga jutra ja sam u svojoj glavi izgrađivao poslednji plan za izvršenje udara. Ništa nisam smeo da pišem, da se stvar eventualno ne bi kompromitovala. Napominjem da je ovaj plan već ranije bio izrađen u mojoj glavi, samo sam ga obnavljao i utvrđivao.

Karakteristično je da ja, koji sam inspirisao i izveo udar narodnog oslobođenja 27. marta, nisam imao snage da izradim jednu pisanu skicu! Možda je za ovo bio razlog što mi je, kao zastupniku komandanta vazduhoplovstva, na nekoliko meseci ranije obijen u dva maha moj pisaći sto.

U mislima na izvršenje državnog udara proveo sam sve do 13 časova, potpuno sam.

Pošto sam savesno i skrupulozno razmotrio sve činjenice koje su bile za i protiv, doneo sam odluku da u toku noći 26/27. marta u 2.20 časova sa trupama vazduhoplovstva i trupama zemunskog garnizona izvršim udar za narodno oslobođenje.

Moji najaktivniji saradnici bili su: u zemunskom garnizonu pešadijski pukovnik Miloje Dinić, a u beogradskom garnizonu pešadijski major Živan Knežević, koji su u toku poslednjih godina imali za dužnost da po mojim intencijama vezuju mlađe oficire za ovu ideju."

Kakvi su bili planovi generala Mirkovića posle izvršenog puča? On je želeo da ostane u senci. Nije, kaže, ni pomišljao da bude vođa.

„Možda će neko postaviti pitanje otkud baš da đeneral Simović bude predodređen za preuzimanje državne vlasti.

Ja sam trideset i nekoliko godina aktivni oficir i poznajem detaljno sve događaje i ljude, koji su prošli kroz staru srpsku, a posle i jugoslovensku vojsku. Dugo godina cenio sam, mislio i odlučivao koji su to ljudi u vojsci i politici (političare većinom nisam poznavao) mogli da dođu u obzir za spasavanje zemlje.

Dragi prijatelju, sve ovo je bila istorijska nužda, i kao da je sve sa neba dolazilo

Svojevrstan politički testament generala pučiste Borivoja Mirkovića izvanredno upotpunjuje pismo koje je on uputio Dragiši Cvetkoviću 18. aprila 1948. godine.

Dragi Dragiša, prijatelju i rođače,

Gospodin Trifunac, predade mi Tvoje pismo, koje me je najprijatnije iznenadilo i obradovalo, jer Ti si moj prvi prijatelj, ali onaj pravi i iskreni, i ja ću Ti, kao čovek, ostati večno veran i onako kako to zaslužuje Tvoja bratska pažnja i ljubav, koje si mi stalno ukazivao.

Tvoja porodična tragedija duboko me kosnula, jer tako tešku sudbinu nisi zaslužio niti Ti, a još manje Tvoja nesrećna sestra. Šta se sad može, nego koračati napred otvorenih očiju, ne bi li se zemlja spasla onog satanskog čudovišta, koje preti uništenju celokupnog srpstva.

Podugačko bi trajalo da Ti ovim putem dajem detaljnija razjašnjenja o svima događajima i njihovim konsekvencama. Ovim putem, kažem, nemoguće mi je, jer je suviše dugačko trajala moja odiseja. Ipak ću pokušati u najkraćem: nije bila „Kairska afera" već „Londonska", jer su je iz Londona provocirala fatalna braća Kneževići, koji behu već čvrsto zajašili Krunu i Metuzalemsku Vladu. Jedan kao Ministar Dvora raspućinskom snagom vođaše Mladost Kraljevu, a dugi, major, u svojstvu Šefa Vojnog kabineta pri predsedništvu, istom snagom, zaularenog i uškopljenog Slobodana, vodio je poput ordinarnog pravoslavnog sivonje, jer ovom majoru, jednom uredbom, koju donese ta jadna Vlada, po Vrhovnom naređenju Radojevom, dadoše prava kontrolne vlasti, i nije bio potčinjen predsedniku, uškopljenom Slobodanu, već neposredno kralju.

Pre nego sam se odlučio da izvršim Državni Udar, lomio sam se danima, da dođem do Tebe, i da u prijateljstvu, koje je već vladalo među nama, potražimo zajednički izlaz iz stvorene situacije. I pokolebam se u poslednjem momentu, kad sam se već bio spremio da tražim prijem i sastanak s Tobom. Sve je ovo bila jedna istorijska nužda, i kao da je sve s NEBA dolazilo, a radi grehova počinjenih na svima stranama državnog i društvenog života, došla je i kazna. Dobro kažeš: „Pred istorijom će se pokazati koji će od nas dvojice nositi odgovornost ili zasluge za ova akta, potpis Pakta i Državnog Udara".

Daklem, Dragiša, da završimo. Nemaš razloga da se ljutiš na mene, Tvoga prijatelja onda i sada. Ja sam Te onda cenio i sada Te cenim, i kao čoveka i kao prijatelja i kao političara i kao državnika. Prevario si se jedanputa, ali kako rekoh, ja Tebe ne teretim, ja Te i sada branim, a što se sve pa onako desi, kako Ti napred rekoh: BOŽJA PROMISAO. Nije se moglo izbeći i sa tim završimo naše objašnjenje, i nastavimo u prijateljstvu, jer ja i Ti naročito mogli bismo danas mnogo da učinimo i pomognemo. Ja i ostajem onaj stari Tvoj prijatelj i drug i rođak, i dozvoli da te zagrlim.

Dva čoveka koji su najviše privlačili moju pažnju bili su u prvom redu armijski đeneral Dušan Simović, moj dugogodišnji komandant vazduhoplovstva, a iz ratova poznati komandant pešačkih pukova i armijski đeneral Bogoljub Ilić.

Ja ni pod kojim okolnostima nisam hteo da preuzmem vlast 27. marta 1941. godine, jer sam želeo da moj rad ostane za narod i da bude apsolutno anoniman."

General je snevao da ostane upamćen samo kao dobrotvor srpskog naroda, nikako kao vladar. Kao što je on bio predodređen da izvrši dobročinstvo i spase narod, tako su, tvrdi, general Simović ili general Ilić bili predodređeni da postanu vođe. On, general Mirković, ostaje u senci i naslađuje se srećom celog naroda. Kasnije će se videti da je general Mirković imao i religiozne ekstaze.

- 27. mart je naša narodna nužda i taj dan trebalo je da bude prekretnica između bolesnog narodnog organizma i njegovog definitivnog isceljenja - zapisao je general Mirković možda i poimajući sebe kao Velikog Hirurga, lekara - iscelitelja.

Na kraju ovog spisa nalazi se posebno poglavlje pod naslovom „Moje veze sa Englezima". Mirković je tu zapisao:

„Engleski vojni izaslanik u Beogradu pukovnik Klark, dobijao je uredno sva obaveštenja o nemačkoj i italijanskoj vojsci, koja su tangirala Veliku Britaniju, od šefa 1. odseka Obaveštajnog odeljenja Glavnog Đeneralštaba, pukovnika Žarka Popovića.

Kada je pukovnik Žarko Popović u avgustu 1940. godine bio premešten za vojnog izaslanika u Moskvi, pukovnik Klark ga je pitao:

- Kome sad da se obraćam za podatke?

Pukovnik Popović mu je odgovorio:

- Ja ne poznajem nijednog većeg prijatelja Velike Britanije od đenerala Bore Mirkovića i on je jedini koji može da vam daje potrebne podatke.

Ja sam zaista saopštavao podatke o kretanju nemačkih i italijanskih trupa, koje sam dobijao najpoverljivijim putem, engleskom vazduhoplovnom izaslaniku potpukovniku Makdonaldu, i pre mog poznanstva sa pukovnikom Klarkom.

Ove podatke potpukovnik Makdonald dobijao je preko Šefa obaveštajnog odseka Štaba vazduhoplovstva majora Dušana Babića i rezervnog konjičkog kapetana Živojina Krstića.

I pored svih organa Intelidžens-servisa, koji su postojali u Jugoslaviji, niko od ovih nije mogao doći do tih podataka izuzev pukovnika Klarka, koji je ove dobijao od pukovnika Popovića, a potpukovnik Makdonald od mene.

23. marta popodne saopštio mi je potpukovnik Makdonald da predsednik vlade Dragiša Cvetković i Ministar spoljnih poslova Cincar-Marković putuju sutradan u Nemačku radi potpisivanja Pakta.


Naslovna strana Pressmagazina na dan
obeležavanja sedamdesetogodišnjice
vojnog puča od 27. marta 1941.

25. marta po podne ponovo je došao kod mene potpukovnik Makdonald i izvestio me da je Pakt potpisan.

Ja, momentalno strahovito uvređen i revoltiran, viknuo sam:

- Taj pakt mora da padne... On mora da bude oboren... On ne sme da ostane na snazi... Tu sramotu srpski narod ne može da podnese!

Na to me je potpukovnik Makdonald upitao:

- Pa šta možete sad?

Ja sam mu odgovorio:

- Ono što sam naumio! Pakt ima da padne!

Njegove reči posle toga bile su:

- Pa ko može sad to da obori?

Opet revoltiran, uzviknuo sam:

- Ja ću ga oboriti!"

(Tekst objavljujemo uz dozvolu dnevnog lista Press.)

Mapa sajta
Copyright © 2008, 27. mart. All rights reserved.